Gologorica

Naselje Gologorica je smješteno na flišnom hrptu nad prostranom plodnom dolinom sliva rijeke Raše. Pred samim ulazom u Gologoricu romanička je crkva Blažene Djevice Marije oslikana oko 1400. rukom nepoznatog pučkog majstora. Njegove slike, visokog umjetničkog dometa, kasnijih su vremena glagoljskim grafitima isparali đakoni i popovi glagoljaši koji su živjeli u Gologorici ili su samo proputovali ovim krajem.

U Gologoricu se ulazi kroz Vela vrata, u davnini, glavna vrata na zidinama koje su je čuvale. Uz glavna je vrata kapelica, poklonac, iz 1773., a od njih kratka uličica vodi na trg pred crkvom kojim dominira kuća De Franceschi, izgrađena 1711. Ova se utjecajna i bogata porodica u 17. stoljeću u Gologoricu doselila iz Karnije. Dala je mnoge znamenite ljude među kojima su političar i povjesničar Karlo (1809. – 1893.), povjesničar Camillo (1868. – 1953.) i slikar Giulio (1856. – 1942.).

Zidom ograđen humak u središtu naselja nekadašnje je groblje, na kojem je u 17. stoljeću podignuta župna crkva Sv. Petra i Pavla. Ranije se na tom mjestu nalazila starija od koje su sačuvani gotički reljefi Raspeća i Isusovog polaganja u grob iz 1466. No, i prije te, na istom se mjestu nalazila još starija, romanička crkva Sv. Petra, pred kojom je bila smokva, a iza nje brijest. Te nam vijesti donosi notar Mikula Gologorički koji je 1325. s grofom Albertom III. goričkim, predstavnicima vlastele i puka obilazio granice njegovih posjeda. O tom je putu sastavio Istarski razvod najstariji pravni, ali i putopisni tekst pisan glagoljicom, koji se danas čuva u Državnom arhivu u Rijeci.

Iako Gologoricu možemo pribrojiti ruralnim sredinama raster naselja je urban, a glavna ulica, koja počinje kod Velih vrata, oko koje su orijentirane kuće, završava na drugom kraju naselja, kraj groblja, gdje su se nekada zasigurno nalazila vrata u bedemu kojima su mještani odlazili do svojih polja i vinograda.

Ovaj je prostor zacijelo bio nastanjen već u pretpovijesti, a prvi se put spominje 1102. kao središte feuda koji je kupio plemić Konrad.

Na groblju je crkvica Svih Svetih, a u njoj na kamenoj posudi za blagoslovljenu vodu glagoljski natpis iz 1549.

U Drugom svjetskom ratu nakon kapitulacije Italije, kada su Pazin okupirali Nijemci, u školskoj zgradi u Gologorici neko je vrijeme djelovala partizanska bolnica.

Nedaleko Gologorice nalazi se špilja Piskovica, prozvana po pisku (laporu) koji je oblikovao okolni krajolik. Špilja je jedinstven speleološki objekt te vrste u Istri, ali i najduža špilju u Istri. Erozijom fliša između dviju vapnenačkih ploča nastala je 1036 metara duga prostorija, zapravo kanal, vodoravnog poda i izrazito ravnog stropa. Ulaz u nju nalazi se na privatnom zemljištu, pa se može ulaziti samo uz suglasnost vlasnika i uz stručno vodstvo speleologa* (*isključivo uz Rješenje JU Natura Histrica). Pećina Piskovica svrstana je u mrežu Natura 2000 te spada pod režim posebe zakonske zaštite i za ulazak je potrebno ishodovati pismeno odobrenje od nadležne institucije JU Natura Histrica koja izdaje Rješenje, dozvoljava ili ne dozvoljava određene aktivnosti.

Okolni krajolik oblikuju duboke vododerine zasječene u laporne naslage. Impozantne krajobrazne prizore, ti slojevi, složeni uredno poput stranica zaklopljene knjige, stvaraju istočnije od Gologorice, prema Gradinju i Pazu, ali i sjevernije od Cerovlja od Grimalde prema Draguću. Između pjeskovitih lapora nalaze se ulošci vapnenačkih sedimenata iz srednjeg eocena. Te laporne naslage, koje se u valovima nižu krajolikom, ostaci su muljevitog dna plitkog mora koje je pred 50 milijuna godina prekrivalo ovo područje.